Velike pravne kodifikacije na polju obligacija nikada ne prestaju da žive. Vremenom, upotrebom državne vlasti, one mogu biti stavljene van pravne snage, ali van naučnog univerzuma nikada.
Nakon izvršene abrogacije zakona prve Jugoslavije (1946) oblast obligacija dugo godina nije bila regulisana. Inicijativu za izradu prednacrta Zakonika o obligacijama i ugovorima dali su 1960. godine dr Josip Hrnčević, Džemal Bijedić i Nikola Srzentić, smatrajući da je radi pravne sigurnosti prijeko potrebno donijeti taj zakonik. Profesoru Konstantinoviću, te 1960. godine, zvanično je povjerena dužnost da izradi projekt u kome bi, u formi zakonskog prednacrta, izložio svoja shvatanja kako bi trebalo kodifikovati obligaciono pravo.
Kada je 1969 profesor Mihailo Konstantinović objavio projekat kodifikacije prava u oblasti obligacija pod skromnim nazivom Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima, tada niko nije mogao predvidjeti životopis ovog pravničkog djela. Taj projekt zakona primjenjivao se u praksi čitavu deceniju kao zakon, iako to nije bio. Razumije se, u sudskim presudama neće stajati da se stvar presuđuje na osnovu odgovarajuće odredbe Skice profesora Konstantinovića, već će stajati da se ona presuđuje na osnovu odgovarajućeg ,,pravnog pravila”.
Godine 1978. Skica prerasla u Zakon o obligacionim odnosima, i danas njene norme važe u zakonima o obligacionim odnosima svih zemalja bivše Jugoslavije, uz minimalne izmjene. Za jednom drugačijom kodifikacijom obligacionog prava ispostavilo se, nema potrebe, niti mogućnosti.
(Uz minimalne izmjene preuzeto iz: Mihailo Konstantinović, Obligacije i ugovori, Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima, Klasici jugoslovenskog prava, Beograd 1996.)