Valtazar Bogišić, pravnik, istoričar prava i etnograf (Cavtat, 20.12.1834 — Rijeka, 24.4.1908). Djed mu se iz Konavala doselio u Cavtat. U Cavtatu je nakon osnovne škole pošao u privatnu školu pomorskog kapetana Kazilarija, a u predmete niže gimnazije uputio ga je sveštenik Zaffron. Po očevoj želji nije nastavio školovanje. Nakon očeve smrti uputio se 1858. na školovanje u Mletačku republiku, gdje je 1859. maturirao na Liceju Sv. Katarine. Studije prava započeo je iste godine u Beču, a zatim u Berlinu, Parizu, Minhenu, Giessenu i Heidelbergu pohađa predavanja iz prava, filozofije, istorije i lingvistike. U Giessenu je kao student 1862. promovisan u doktora filozofije disertacijom o uzrocima poraza njemačke vojske u husitskim ratovima. Godine 1863. postavljen je za bibliotekara u slovenskom odjeljenju bečke Dvorske biblioteke. Tu je proširio znanja o slovenskoj istoriji, jezicima i kulturi, te se počeo zanimati za pravne običaje južnih Slovena. Sljedeće godine promovisan je u doktora pravnih nauka. Kao bibliotekar upoznao se sa mnogim slovenskim učenjacima i književnicima (F. Miklošičem, N. Tommaseom, N. S. Sreznjevskim, F. Račkim, Đ. Daničićem, V. Jagićem) te se približio slovenofilskim idejama.
Tada je sazrela misao o teorijskom i zakonotvornom utvrđivanju pravnih običaja, posebno običajnog prava koje živi u narodu, ali i proučavanju pisanog starijeg prava južnih Slovena. O tome je objavio studiju O važnosti sakupljanja narodnijeh pravnijeh običaja kod Slovena (Književnik, 1866, 1–3/4), koja je objavljena u knjizi pod naslovom Pravni običaji u Slovena (Zagreb 1867). Vrijednu građu iz živog narodnog prava Hrvatske, Slovenije, Hercegovine, Bosne, Srbije i Trakije, prikupljenu neposredno prije raspada porodičnih zadruga, Bogišić je sredio i uz uvodnu studiju objavio u djelu Gragja u odgovorima iz različnih krajeva slovenskog juga (Zagreb 1874). Kad je 1868. postavljen za školskog nadzornika u banatsko-sremskoj Vojnoj krajini u Temišvaru i Petrovaradinu, u tim je krajevima takođe skupljao pravne običaje.
God. 1869. na poziv Novorosijskoga univerziteta u Odesi preuzima katedru istorije slovenskih prava te dobija počasni doktorat. Po njegovom mišljenju »imali bi se pravni običaji naroda ponajprije opisati, zatim uporediti s običajima drugih naroda, i konačno tek s obzirom na sve to stvarati zakoni.
Na poziv crnogorskog kneza Nikole i uz saglasnost ruskog cara Aleksandra II pristupio je 1872. izradi crnogorskog građanskog zakonika. Zato se 1873. uputio u Crnu Goru. Rad na nacrtu Zakonika morao je prekinuti na početku rusko-turskog rata kad je dodijeljen ruskoj civilnoj upravi u Bugarskoj da bi izradio prijedlog za uređenje bugarskog sudstva (1877). Krajem iste godine vratio se u Pariz te nastavio radom na Zakoniku, koji je pod nazivom Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru stupio na snagu 1.7. 1888. Nije prihvatio ponudu da bude profesor prava u Beogradu, zahvaljujući se i pravdajući to zauzetošću ozbiljnim poduhvatom pisanja kodifikacije.
Paralelno se bavio se drugim zadacima poput pisanja ustava za srpske ustanike u Hercegovini. Njegov nacrt ustava za Hercegovinu iz 1875. godine zalaže se za osnovna prava , posebno ona koja se odnose na jednakost, a napisan je u najboljoj republikanskoj i liberalnoj tradiciji, odražavajući tako i duh lokalnog stanovništva kao i Bogišićeva uvjerenja iz mladosti. Ustav je paradigmatičan za Bogišićevu nomotehniku. Dobar pogled na socijalno stanje i potrebe, uspio je transformisati političke ideale u pravni tekst prihvatljiv za običnog čovjeka.
U skladu sa svojim slovenofilskim nazorima te postavkama pozitivističke Savignyjeve istorijske pravne škole, Bogišić je držao da se moderno zakonotvorstvo mora osnivati na tradicionalnom, u narodu ukorijenjenu pravnom shvaćanju. Takvo je metodološko načelo primijenio na Zakonik te je u njemu živo narodno pravo pretočio u zakonske odredbe, nastojeći da one odraze savremene potrebe i posebnosti naroda. Tim je djelom ozakonio patrijarhalne uredbe crnogorskog rodovsko-plemenskog poretka. Takva kodifikacija narodnog prava bila je novina na polju južnoslovenskog zakonotvorstva pa je Zakonik dobio opštu pažnju. Preveden je na francuski, njemački, ruski, španski i italijanski jezik. Savremenici su o njemu raspravljali bez veće kritičnosti i znanstvene analize teorije i načela kodifikacije. O izvornoj metodologiji skupljanja, istraživanja i kodifikacije narodnog prava te njenoj primjeni u Zakoniku Bogišić je objavio raspravu A propos du code civil de Monténégro; quelques mots sur les principes et la méthode adoptés pour sa confection (Revue de droit international et de législation comparée, Pariz 1886; štampana na više jezika). T. Nikčević je priredio za štampu drugu Bogišićevu raspravu o toj temi Metod i sistem kodifikacije imovinskog prava u Crnoj Gori (Beograd 1967). Nakon što je završio Zakonik, Bogišić je kraće boravio u Odesi.
Kad je poslije, na zahtjev kneza Nikole, postao crnogorski ministar pravde (1893–99), neznatno je doradio drugo izdanje Zakonika (1898). Od 1899. živio je uglavnom u Parizu. God. 1905. bio je u Alžiru radi proučavanja pravnih običaja plemena Kabila. Kako se 1908. razbolio, krenuo je iz Pariza preko Beča u Cavtat, ali ga je u Rijeci zatekla smrt. Sahranjen je u rodnom Cavtatu po sopstvenoj želji.
U Cavtatu se nalazi njegova biblioteka (oko 20 000 svezaka i 49 slovenskih inkunabula), otvoren Muzej sa zbirkama umjetnosti, te podignut spomenik. Zaslužan je za sistematizaciju i teorijsko definisanje izvornih narodnih pravnih običaja. Ponajviše je obrađivao pitanja porodičnog i zadružnog prava kod južnih Slovena, a to je i praktično razradio u kodifikaciji crnogorskog imovinskog prava. Boreći se protiv nametnutih i tuđinskih instituta, posebno protiv krute primjene rimskog prava, isticao je istorijsku samoniklost narodnog prava te pravnu samosvijest i individualnost slovenskih naroda.
(Uz minimalne izmjene preuzeto iz: Hrvatski biografski leksikon, Miljenko Foretić i Branko Tomečak 1989)